utorak, 27.01.2009. 08:14

******

Dok čekamo desert,stopalom mi dotiče potkoljenicu.On stavlja ruku na moju,a onda je naglo povlači jer nam upravo stiže sladoled.

Sladoled je bio,kako da kažem,slastan.Sjeo je do mene toliko blizu ,da je osjetio kopčicu na gornjem dijelu moga bedra,od mojih čarapa.Znam da u tom trenu više ne zna gdje mu je glava.

Zadiže mi kosu i ljubi me u zatiljak,u onu malu udubinicu otraga.Šapće na uho da obožava bergundac,mene i sladoled od borovnice.

Ljubim mu onaj rez ispod brade,toliko već čekam ovaj trenutak da se svojski na to bacam.Oboje smo uzbuđeni,u prsnom nam košu usplahireno bubnja.

Nešto i govori ,ali njegove riječi nemaju zvuka pa ništa ne čujem,a sladoled polako curi niz vrat,zaboravila sam na njega,nije za mene ni desert.

subota, 24.01.2009. 23:23

******

Osjećala je kao ne postoji i to ju je ponižavalo,ali nije izazivalo tragove pobune.

Oh,ne ,već je bilo dosta ponovnih uskrsnuća,ustrajne revnosti,kreativnosti što se tobože rađa iz ništavila
.
Strpljenja koje se vrti u krug bespomočnosti,koji samo omogučava podnošljivo životarenje.

četvrtak, 22.01.2009. 19:03

***

Praznina,mogla je šetati po sebi,toliko je bila prazna.Ništa je raslo,samo se uvečavalo.Tijelo joj se činilo neopisivo tuđe,stranac u noći,stiješnjeno u oklopu kratkog daha,zaboravljeno na krevetu,bačeno u snu poput kamena tuge.Progutana osobnost grebala ju je u grlu,simbolički,poput riblje kosti.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.